Cesta vs. mtb, je li to isti sport?

Kada su senator i njegova supruga čuli koju temu želim staviti na virtualni list, i oni su se prijavili za riječ, pa nisam oklijevao, a prvo ćemo iznijeti svoje viđenje stvari :):

Mogu komentirati samo kao sudionik turneje. Kažem, nisam biciklist, tu sam već nekoliko godina kao nositelj pelena, salveta, prve pomoći...

Trnovi, krpelji, slomljena koljena, želim to riješiti odmah, a ne navečer doma. Dakle, ja vidim razliku sa stajališta osobe koja se rado vozi, da bicikl nema ideje (i živčani sustav) kao nekada konji, te da se stoga dogovaramo oko smjera i brzine kretanja , osim ako se ne umiješa viša sila ili glupa nezgoda . Iz ugla čovjeka koji ne ide skupljati keramiku ili tako nešto, kadrovski se profilirati, nego uživati... Na asfaltu uživam što ima drveća, potoka, roda... bijelo, crno, nema veze, samo neka je zivot. Iskreno, na ravnom, tu i tamo koji auto prođe, njive, prašina, peludna groznica, vjerojatno bih se na tom stanu napušio, treba ti malo tih brda. Kad se želim naljutiti, mogu to učiniti tamo i tamo, ali više volim brda. Ali jasno mi je da ako stvarno želim kontrolirati motor, imati neku tehniku, moram ga lijepo voziti kroz šumu i ne tražiti glatke ceste. Tamo jednostavno ne mogu više zavrtati vratom, diviti se fauni i flori, tamo se držim ko za štipaljku i razmišljam otkad je to normalno da nečiji bicikl rani ruke.

Razlika se ionako najbolje vidi na kraju dana u kupaonici. Kad takav mokri element dođe kući, nekako stane u perilicu rublja i opere ga ultra-bio osjetljivim gelom za pranje rublja za djecu. Sjajno. Ali kad tako prljava svinja dođe kući iz šume (nemojte to shvatiti osobno, i ja sam neki dan tako izgledala, ne kao majka dvoje djece, nego kao svinja iz lokve) onda se moramo dobro namočiti. to, očisti, pa sifon, sapun sa jelenom imat će svojih 15 minuta slave pa tek onda slijedi perilica. A i tada neki požrtvovni čovjek čisti plombu na vratima, što se još blata našlo.

Ali vratimo se na moj pogled na vožnju. Uz dužno poštovanje prema fizici i gravitaciji, ne da mi se valjati po podu, sjediti na hitnoj, imati začepljen nos i nadati se da će masku nositi još mjesec dana da je nitko ne vidi. I tako ja sramotno i dragovoljno vučem po asfaltu svoj lijepi full suspension bicikl. Na asfaltu me u biti nema što baciti na zemlju, kad se krvoločno držim desne strane, da mi ne smjeste borci koji izlete nasuprot, kad imam vremena obići novopečena crijeva sa strane. putova, i kad srna, kojih je već više od jedne, jurne na mene, a i ova koju susrećem imala je već jedan susret i samo tužna čeka kraj ceste svoj kraj.

Teren, naravno, super je kad ispred mene ide netko tko zna gdje je sjever, eventualno i jug i naša stambena zgrada... ali da se znam i znam da ne bih zalutao , onda je fakat zabavnije ipak... Na betonu na najužem mjestu susrećem tipa s velikim egom i širokim skupovima... ispod lišća svakako ima veliko kamenje, čak i ako izgleda kao pustinjska oluja na izvana, a kada se fokusiram na lokve svakako će me zauzeti nesrazmjerno nisko postavljena grana stabla za koju smo saznali da krošnja počinje možda 15 m iznad tla :).

Toliko o ženinom mišljenju, a budući da mlađi 2,5-godišnji sin Filip ima prednost pred starijim 11-godišnjim Maxom i starijim, tj. ja ispred oba sina, držat ću se reda Filip, ja i Maxo:-)

Ali Filip kaže da kroz reflektor može proći sve, mali je to tenk i ne misli se dalje baviti tom temom :-).

Ja na to gledam tako da sam izuzetno sretan što su me očarala ova dva vrlo različita sporta, koje spaja samo činjenica da je alat za proizvodnju endorfina alat na dva kotača.

MTB, kao meni bliži sport, izvor je zabave, opuštanja, užitka boravka u srcu prirode, razmišljanja o tome kako savladati prepreke, spontanog osmjeha na nizbrdicama i intervalnog treninga stalnim izmjenjivanjem uzbrdica i intenzitet nizbrdice.

Ponekad imam unaprijed ucrtanu rutu u glavi, ponekad samo njen obris, a ponekad ništa. A često je nešto sasvim drugačije od unaprijed zacrtane rute, a od freeridea što sam radio dan prije. S MTB-om je puno više opcija nego na asfaltu, jer sam ograničen samo kondicijom, prohodnošću bajke, odnosno tenka, i željom za samoodržanjem na nizbrdicama. Na MTB-u je tehnika izvrsno poboljšana, posebno kada se penje po zidovima punim kamenja i korijenja. Ponekad čudovišta također uzrokuju pseudo-pad pri koračanju.

S moje strane, cesta je dosadna, pogotovo ravna, zato tražim šumu i brda čak i na asfaltu, a imam sreću da živimo u blizini park šume, gdje se lako možete "izgubiti" 3 sata bez potrebe da prolazite kroz istu stvar nekoliko puta. Pod park šumom se često podrazumijeva i izlizani asfalt, zbog čega sam prilagodio izbor stroja koji je cestovni bicikl, ali s gumama od 32 mm i disk kočnicama. Malo ću ublažiti grickanje asfalta, jer kad vučem brda punom snagom, onda se veselim laganom gaženju i bržem jurenju kilometara. Dakle, za isto toliko vremena odem dalje putem i umjesto o ruti razmišljam o životu i odabiru teme za sljedeći blog ili ako mi slučajno zatreba nova majica. :)

Da su različiti sportovi svjedoči i drugačija oprema, drugačije tenisice, drugačija odjeća, na MTB nosim i ruksak, za razliku od ceste. Drugačija brzina, drugačija geometrija, jačanje drugih mišića, drugačije držanje i, logično, prije svega drugačija podloga po kojoj se kotrljaju dva kotača.

Svakako preporučam putnicima da okuse teren, a asfalt obrnuto. Različiti osjećaji, različite brzine, različita iskustva.

I na kraju, kratak pogled na stvar od starijeg Maxáča.

Kao dijete sam volio biti lud za bajkama. Skokovi, spustovi, potoci, blato, to je nešto za mene. I to mi moja baklja daje u šumi i na kušnjama. Ponekad zaboli, kao pukla noga na zadnjem treningu, ali proći će, za razliku od moje potrebe za skokom. Ne smeta mi ni pokoji asfalt na cesti, ali više volim šumu koja je moje igralište!

Dakle, kao što vidite, ovdje prevladavaju brda i teren, nekako smo se tu našli. Dakle, supruga radi sigurnosti u šumi preferira asfalt, ali ipak više voli prirodu i, ako je moguće, slobodu kretanja od prenapučenog nasipa ili dosadne ravnice.