Obitelj na kotačima>

Stalno pričaš samo o bajkama, rutama i prijateljima iz bajke, misliš li da je ikoga briga?

Ovako je to zvučalo od moje žene početkom prošle godine. Od tada je prešla oko 2500 km i još uvijek traži još:-)

Kako se to dogodilo da smo joj još u veljači prodali lijepi HT uz opravdanje da joj veličina ne odgovara, što je i bilo točno, ali pogotovo da ga više neće koristiti?

Bile su mi dovoljne par promjena u životu, prestala sam toliko snimati bajke, ali sam ih nastavila snimati isto toliko, čak i više, a interes druge polovice došao je sam od sebe. Ali što voziti kad joj nema bicikla?

Uostalom, imam ja dovoljno svojih, pa se slobodno sedlajte, dok ću ja voziti HT sa sjedalicom i sinčićem u njemu, pored nas je stariji sinčić koji se dosađuje i kuka da smo vukući se i vozeći uvijek iznova jedno te isto. A ženi se toliko svidjela puna da je prešla 1500 km od lipnja do početka studenog, a kad sam joj predložio kupnju vlastite mašine, odlučila se za punu. Ne nosi Zaštitnice jer vozi odgovornije od njena tri kralja zajedno, ali ona je punopravni član našeg obiteljskog tima:-)

Da joj ne zamjerimo, nekada je znala voziti, no s vremenom je iz nepoznatog razloga odlučila da to nije za nju. Pokušali smo i promijeniti njezine basne, ali njoj se to nekako nije svidjelo. Tek nakon 1. testa s malim Filipom u autosjedalici nakon 2 godine pauze dolazi prekretnica. I prolomiti kao grom. Počeli smo se kretati na startove autom, što ju je oslobodilo stresa od kretanja u prometu. Tražimo mirne rute, sa minimalno ljudi, što je u blizini BA teško, ali moguće. Mijenjamo rute, izmjenjujemo asfalt i teren, do jednog mjesta možemo ići nekoliko ruta, pa se ni stariji Maxáč ne žali na monotoniju kao prije. A ako se njegov tempo uspori, odvedem ga na vožnju s cijelom obitelji, gdje, oslobođen 20 kg bonus sjedala + suvozača, ima puno posla da me drži korak, ali pretpostavljam da će se to uskoro promijeniti. Više mu ne uzimam full kad ide HTčko, odn. HT kad ide ciklokros, ali jednake bajke, inače ga sad ne bih mogao pratiti:-)

A kad dečki požele ići na penjanje umjesto da se voze, Eriku stavim u auto, njen bicikl na krov, i dok ja brinem o djeci, ona ga vozi. Apsolutno super. I povrh svega, mali stalno pita hoće li i on biti pored nas na izbacivaču. Pa ne bismo daleko, jer ovdje žaba, ondje buba i više stajanje nego jahanje, pa biramo kompromis. Planiramo rute oko penjalica, gdje će on jahati i nakon vožnje uvijek mi obećaju izbacivača po barakama. Mali ima i svoj dječji dres, neka se osjeća član tima! Kao 2,5-godišnjak već je mogao baratati pedalama, ali radije ćemo pričekati proširenje obiteljskog vlaka jednim vagonom do sljedeće godine.

Tako smo postupno i spontano postali biciklistička obitelj koja vozi i tijekom sezone i preko tjedna, ne samo vikendom, na praznicima uz bajke na krovu, stariji Maxáč vozi za klub, smatra mlađi Filip ovo čudo na dva kotača stabilan dio života. vjerojatno kao u drugim x-box obiteljima ili kako se to piše....

Aktivni su, sretni, upoznaju svoju okolinu, postaju dio prirode i smatraju je svojim igralištem.