.png)
U prvom dijelu sam pisala o tome kako sam skoro demolirala cestni bicikl i dva starija motorna vozila odmah nakon njegove kupnje. Mogla bih sada, za promjenu, pisati o svojim biciklističkim uspjesima. Ali neću.
Baranidlo
Svakom od mojih bicikala prije ili kasnije dam ime. Kod nekih je to jasno na prvi pogled, a drugi na svoje ime moraju, da tako kažem, sazrijeti. Počelo je sa starim “dirťákom” imenom Karol. Karol je postao toliko popularan da smo i sve ostale bicikle tog tipa počeli jednostavno zvati Karoli (mn.). Favorit s lijepom originalnom bojom odmah je dobio ime Slivka (Gospodin Slivka). Kellys Thorx pomalo neromantično Tchor. Kasnije ga je zamijenio agilni, ali tvrdoglavi hardtail marke On-One Maccatuskil imenom Mačka. I naposljetku je došao cestni Cube Axial i ja sam upala u kreativnu krizu kao scenarist sapunice nakon 150. epizode.
Birala sam između imena kao Oblak, Jednorog, Mjehurić, Emanuel. Ali nijedno ime mu nije pristajalo. Nije to bilo to. Nakon moje zgode s probijenim garažnim vratima prvi put sam se nasmijala na to kakvo sam neupadljivo karbonsko baranidlo nabavila. Malo kasnije sam, zamišljena, glavom dotaknula i upravo zatvarajuću rampu na parkiralištu. Bicikl još uvijek nije imao ime.
Tek nakon jednog noćnog “zadržavanja” u centru grada, vraćajući se po nasipu (u ušima su mi svirali energični Irie Maffia - Hands in the air) pojačala sam tempo na ugodnih 25 km/h. Srnu koja je trčala izvan snopa svjetla paralelno sa mnom uopće nisam primijetila sve do trenutka kad je pokušala preskočiti na drugu stranu točno ispred mog kotača. Baranidlo ju je nemilosrdno udarilo ravno u prosciutto. Zvuk je bio dubok i snažan, toliko da ga ni Doktor Úr* na bas gitari ne bi mogao nadglasati. Slijedio je vrlo brz slijed događaja, čija rekonstrukcija sigurno ne bi bila objektivna. Sigurno neću pretjerati ako kažem da sam čudom uspjela ostati na kotačima nakon tog bliskog susreta. Vozila sam još nekih 30 m dok nisam u potpunosti shvatila što se upravo dogodilo.
Zaustavila sam se i baterijom pretražila okolinu, da vidim hoću li negdje ugledati jadnu ozlijeđenu životinju. Na rubu šume zasvijetlile su mi dvije oči i nestale brzim skokom u grmlju. Srna je očito bila u redu, ali taj pogled govorio je stvari koje mlada košuta ne bi trebala znati i sigurno je kod kuće ne bi pohvalili za takav rječnik. Kao kamuflažu pred visokom divljači do sada za svaki slučaj na Stravi za cestni bicikl koristim ime Slivka.
*Basist grupe Irie Maffia
Onaj čudni krem za “stvari dolje”
Izgovoriti prvi put pred prijateljima “chamois” je otprilike jednako neugodno kao doći u francusku pekaru po “krojsanty”. Kamojs? Kamoa? Šamoj? Šemi? Šemua krem? Uglavnom, ona vazelina koja se maže na stražnjicu i prepone, pa čak i na samu podlogu biciklističkih hlača. Jedno je znati to izgovoriti, a drugo znati zašto i za što to koristiti. Kad sam napravila malu anketu među svojim prijateljima, velika većina MTB biciklista pod tim pojmom zamišlja nešto što pomaže cestovnim biciklistima da izgube neželjene dlačice i time ozbiljnost. Iznenađujuće, ni velik dio prijatelja koji posjeduju bicikl težak ispod 8 kg ne koristi ovaj kozmetički čudo. U najboljem slučaju su ga jednom kupili na akciji preko interneta i tako dobili besplatnu dostavu. Od tada je to prašnjava rekvizita kupaonskog ormarića.
Dragi moji, jednom zauvijek zapamtite - chamois creme aka “šamojkrem” je dar s neba, na koji ne bih pristala ni ja ni moji “ladies parts” i stražnjica. Tko tvrdi da je to nepotrebno, neka na stražnjici riba mrkvu za salatu. Naravno, ne koristim ga za svaku vožnju na posao, ali nakon određenog broja kilometara razliku ćete prepoznati.
Ne znam točno kako taj mehanizam prijenosa informacija funkcionira, ali imam osjećaj da svatko tko počne voziti bicikl odjednom zna imena prvih 20 najuspješnijih biciklista svijeta, timske strategije i sva pravila utrka su mu potpuno jasna. Mene je ta kulturna osmoza zaobišla. Naravno da znam tko je Peter Sagan i iz djetinjstva se sjećam i Louisa, Neila i Lance Armstronga, kao što nikad neću zaboraviti imena Hui, Dui i Lui iz Kaciginih. Ali kad mi je prošlog ljeta mama počela pričati najnovije uzbudljive vijesti s Tour de France, osjećala sam se kao Alisa u odjelu literature faktu.
Oduvijek sam voljela sport, ali osim jednog divljeg svibnja 2002. nikad ga nisam pratila na televiziji. Možda još Formulu 1 nedjeljom popodne, ali to samo zato što je to bila rijetka prilika provesti vrijeme s ocem. Navijala sam za crni ili žuti bolid (nikad crveni, to bi bilo previše lako) dok otac nije počeo ispuštati zvukove startajućeg trabanta.
Moja mama misli da otkad godišnje vozim više od 6000 km, jednostavno sam stručnjak za sve vezano uz bicikle i to je možda njezina “Formula 1”. Tako sam na Netflixu pogledala dokumentarac The Least Expected Day: Inside the Movistar Team 2019 i educirala se u terminologiji. Sada napokon znam što je proljetna klasika, da domestique nije lokalni frajer i da bijeg nema veze s problemom pražnjenja tijekom utrke.
Obećana psihologija vožnje “u haubi”
Dosta nespretno sam u svom prvom članku za Holokolo spomenula da ću podijeliti svoje dojmove o vožnji u haubi. Nije da nemam što reći na tu temu, to nikako, ali sada se malo ne usudim pametovati nakon svega što sam vam o sebi i svojoj nespretnosti otkrila. Osim toga, u obitelji imamo nekoliko školovanih psihologa, a ja sam sa svojim obrazovanjem stigla najviše do nedovršenog diplomskog rada na temu Nenasilne komunikacije (Nonviolent Communication).
Stvar je u tome da nije važno koliko je vozač profesionalno odjeven, koliko kilometara ima u nogama i koliko KOM/QOM na Stravi je skupio - kad dođe do vožnje u haubi, otkriva se njegova prava narav. Jedno je signalizacija neravnina, usporavanja ili izbjegavanja prepreka. To je nešto na što se čovjek mora naviknuti i usvojiti. Sjećam se da kad sam prvi put išla na zajedničku vožnju s curama iz KWCC (hint - sve što završava na CC je biciklistički klub), bilo mi je pomalo neugodno i sramila sam se. Nisam bila sigurna pokazujem li ispravno i pretjerujem li možda. Danas već mogu bez problema signalizirati promjenu smjera, veličinu rupe ili ponuđene okuse sladoleda u obližnjem kiosku i to bez promjene kadence.
Potpuno je druga stvar kako se s tim signalima postupa u praksi i kako se ponaša kad zna da mu 2 cm iza kotača diše prijatelj. Ako se u sljedećim redovima netko od mojih poznanika prepozna, rado ću s njim popričati na temu Nenasilne komunikacije :) Priznajem, barem u dva slučaja prepoznajem i sebe.
Klinac - To je vozač koji doduše nije baš praktičan vučni konj pelotona, ali mu to ne možete zamjeriti. Mišići na nogama i iskustvo stepskog vuka svjedoče o tisućama samotnih kilometara, bilo u ljetnoj vrućini ili zimskim mrazevima. No, dovoljno je da sjedne na bicikl s prijateljima i njegova zaigranost dobije krila. Sve bi to bilo super, da umjesto vučenja grupe protiv vjetra ne leti od ruba do ruba ceste i iz dosade ne isproba gravel po travi. On se odlično zabavlja, a to što ispred njega nema nikoga daje mu osjećaj slobode. Ni ne shvaća kako iza njega polako nestaje vlak depresivnih suputnika.
Tenak - obično osoba kojoj za tjedan dana stiže novi bicikl. Rado vuče i nema problema sa signalizacijom. Problem je što dok ne naiđe na svježe iskopanu rupu za naftovod, vozi kroz sve istim tempom i ostatak grupe vuče za sobom kao limenke za autom mladenca.
Znojač - Svi se znojimo. U tome nema ništa loše. Naprotiv. Treba biti ponosan na kristaliće soli na obrvama nakon prve neprekinute 200-ke, kao što smo bili ponosni na male kristaliće modre galice na prozorskoj dasci kemijskog laboratorija u osnovnoj školi. Problem nastaje kad Znojač odluči ne uništavati svoje vrijedno funkcionalno odijelo prečestim pranjem. Vrijeme je relativno i za nekoga je to možda i pola sezone prije nego što prizna da treba koristiti deterdžent. Vožnja u haubi iza takvog pojedinca je Sofijin izbor između štednje snage i njušnih stanica. Istina je, međutim, da ćete se s ovim češće susresti na MTB nego na cestovnim vožnjama.
Zid - kod nekoga tko je viši od 2 metra i nije baš najuži, treba se jednostavno osloniti na njegovo odgovorno signaliziranje. Prednost je što stvara impresivnu zračnu zavjesu. Ponekad je ipak pametnije ostaviti veći razmak, pogotovo ako je prije nekoliko tjedana zamijenio kettlebell za drop barove.
Lentilka - Suprotnost Zidu. Velika prednost je odličan pregled situacije na cesti. Ponekad se može dogoditi da gledajući lijepe borove šume ispred sebe na Lentilki jednostavno zaboravite i tada dolazi do neželjenog kontakta, iz kojeg može nastati neugodan pad.
Mjenjač kadence - iza Mjenjača uvijek morate biti spremni ili pritisnuti ili zakočiti. Ne možete se mirno napiti iz boce, jer se Mjenjač baš tada diže na pedale - naravno bez upozorenja ili očitog razloga.
Rapper - Rapper na početku vožnje gorljivo signalizira i šahtove biciklistima koji voze po suprotnoj strani ceste. Na kraju dana već je umoran i s osjećajem dobro obavljenog posla ne upozorava na nijednu rupu pliću od Marijanske brazde.
Junak Početnik - Takozvani Junak u treningu štedi snagu u zavjetrini što je dulje moguće. Na čelo se usuđuje tek kad je kraj vožnje na vidiku. Inače se zna pojaviti tijekom spusta i odmah “junački” povećava tempo grupe.
I još dva bonus slučaja:
Priljepak - ponekad je to zalutali MTB biciklist na nasipu ili samo obični oportunist koji ne vidi ništa loše u tome da si malo olakša trening vožnjom iza “trkaćeg konja”. Nema ništa loše u uspostavljanju kontakta, ako se pristojno javi i pita smeta li vam. Priljepak se, međutim, zalijepi za vas što neprimjetnije i nikad ne pozdravlja. Za njega ste samo taksi koji ne planira platiti i tako iskače iz zavjetrine u vožnji.
Galantni MAMIL - Galantni MAMIL (iz engleskog Middle Aged Man In Lycra - što je slikovit izraz za muškarca u krizi srednjih godina koji vozi bicikl u uskoj majici) vozi po nasipu svojim izletničkim tempom. Tempo mu odgovara sve dok ga ne pretekne žena na biciklu. Kao galantan muškarac zna da žene nisu brže, pa je mora prestići, makar ga to koštalo zadnjih snaga. Nakon što pretekne ženu, uspostavlja se rodna ravnoteža i može se vratiti svom izletničkom tempu. Naravno, samo dok ga žena na biciklu, koja uopće ne shvaća ozbiljnost situacije, opet ne pretekne. Galantni MAMIL obično još jednom ili dvaput pokušava spasiti ravnotežu u prirodi, ali na kraju ili odustane ili stane u bife, kamo je i prvotno namjeravao.
Za svakog (osim Priljepka) vrijedi da je to još uvijek bolje nego voziti protiv vjetra sam i uvijek imate mogućnost odvojiti se ili povući na čelo. Naravno, govorimo li o rekreativnoj vožnji s ekipom prijatelja. Na treningu vam to vjerojatno ne bi prošlo :) A najbolje je pronaći ustaljenu ekipu s kojom ćete se postupno toliko uskladiti da i moto-bande uz vas djeluju kao pubertetlije na školskom izletu.
Pozdrav i “s riđama naprijed!”
