Vrućina>

Potočići znoja po tijelu, halucinacije da pada kiša, a znoj se samo kotrlja niz naočale. Čak i kratki dres je teret kad je vani 35 stupnjeva i ja krčkam staze. Emotivno sam uz uloženi trud trebao imati barem 20% veću kilometražu, ali performanse uz ogromnu količinu energije koju tijelo troši na hlađenje spadaju u kategoriju sporijih. Za obične ljude idealan je boravak u hladovini, uz vodu, u klimatiziranoj prostoriji. Ali za mene je izazov testirati svoj kardiovaskularni sustav:-)

Kotrljanje praznim suhim stazama ima svoju čar, sve je nekako ošamućeno, nepomično, osjeća se užarena prašina ili asfalt koji zrači odozdo. Tada je dobro isplanirati rutu oko okrepnih stanica – bunara ili planinskih bifea. Ali ako na dužem šumskom dijelu nema pojilišta, bolje je staviti dodatnu bocu u ruksak, ili u okvir, ako prigušivač na punom dopušta ugradnju veće boca, kako dehidrirati, jer to je izdaja takvih putovanja. Čini se da nije tako, ali već nakon 5 km uzbrdice bez dolijevanja tekućine motor zna zaklijepiti. Netko to riješi ruksakom sa spremnikom vode, ali ne mogu se naviknuti na cijev koja je letjela. Zato je bolje piti tekućinu u poštenoj boci. Logično, ne crno, ako je dio puta i na suncu :-) Naravno, ako je moguće, treba se nadohraniti i mineralima, koji se u velikim količinama ispiru iz tijela. Ovo što najavljujem je zapravo moja slabost, ponekad mi se čini da po vrućinama pijem dovoljno, ali u stvarnosti uvijek premalo, doma nakon dva sata puta natočim 3 litre vode, bez potrebe za malu potrebu, što je znak podcjenjivanja režima pijenja...

Druga kategorija topline je tijekom oluja, gdje se toplini dodaje vlaga blizu sto posto. Osjećam se kao da je 25 stupnjeva umjesto 35 i znojim se samo razmišljajući o izlasku. Puzati kroz blatnu šumu u takvim uvjetima, s pokvarenom ventilacijom, za mene je veća bol nego na -10. To je kao lokalna verzija prašuma.

Također sam imao nekoliko ultravrućih izleta provedenih na izravnoj sunčevoj svjetlosti, gdje iako se čini kao da vjetar puše zrak, sunce crpi energiju mnogo brže od same topline u hladu. Ali kad nema izbora i na odmoru smo negdje na otoku bez šume, preporučam prozračni traka za glavu, koja barem djelomično sprječava da se znoj kotrlja s glave.

Što se tiče odjeće, meni kao sportašu s pretjeranim znojenjem čak i najtanja i najbolja vodootporna tkanina je neučinkovita, no barem se trudim ne prigovarati na to birajući boje koje privlače sunce, a biram logično lagani dresovi, po mogućnosti sa što dužim s patentnim zatvaračem, idealno bi bio dres na full-zip, da barem uzbrdo možete direktno prozračiti. Osim što reflektiraju zrake, te jarke boje za promjenu će privući pažnju vozača i osjećati se sigurnije.

Svakako ne preporučujem svima vožnju po vrućini, to je mali rizik, kako tijelo reagira na to. Možda zato tada na svojim rutama ne susrećem toliko ljudi kao na normalnijim temperaturama. Zato je bolje umjereno, živimo do zimskih izleta :-)