.png)
JUTRO
Nakon napornog puta do Italije, zaspali smo odmah nakon što smo ugasili svjetla, nije nam smetalo ni nepoznato okruženje. Ujutro su nas budili melodije alarma i slabe sunčeve zrake koje su pokušavale prodrijeti ne samo kroz prozor našeg pansiona, već i kroz sve planine koje su okruživale Martello. Svatko od nas znao je da nas čeka dan pun doživljaja, ali i dan bogat visinskim metrima. Nakon doručka počeli smo se pripremati za polazak.
Obući se i spakirati nije bilo baš jednostavno. Termometar na pansionu ujutro je pokazivao 13 °C, ali vremenska prognoza je za gore u planinama najavljivala 4°C. Moja odluka da izaberem prije svega kvalitetnu funkcionalnu odjeću bila je zaista dobra ideja. Kao prvu vrstu odabrao sam funkcionalnu potkošulju, zatim je slijedio slovački dres od Santini iz edicije 2015, prsluk i u ruksak sam spakirao dodatke odjeće – navlake za ruke, koljena i sl. Za spust sam imao pripremljenu vjetrootpornu i vodootpornu jaknu od firme Biotex, koja me nikada nije iznevjerila.
Sve spakirano, bicikli spremni. Mogli smo krenuti iz Martella. Ako još netko iz naše „avanturističke ekspedicije“ nije bio potpuno budan, sigurno ga je razbudio hladan zrak
pri strmom i brzom spustu u prvim kilometrima. Nakon što smo se priključili na glavnu cestu, izabrali smo smjer prema Silandro Schlanders.
Od Mortera smo stalno postupno uspinjali, ali nije bilo strmih nagiba, samo ugodno postepeno uspinjanje, idealno za zagrijavanje. Naša ruta je doduše vodila glavnom cestom, ali vozači su bili zaista vrlo obazrivi i strpljivi. Prvi sat nam je prošao vrlo brzo, jer smo uz sport imali priliku upoznavati jedinstvena mjesta, arhitekturu, prirodu u svakom selu ili gradiću.
MJESTA DO SADA NEPOZNATA
Budući da je prijelaz kroz Traffoi bio zatvoren zbog obilnog snijega u završnim serpentinama, morali smo nastaviti vožnju dalje do Švicarske. Na granici između Italije i Švicarske carinici nisu zaustavljali bicikliste, tako da smo nesmetano prošli. Prilikom prelaska granice preteklo nas je auto koje nam je trubljenjem signaliziralo podršku, pa smo se iznenađeno okrenuli. Bili su to češki turisti koji su prepoznali slovačku trobojnicu na mom dresu, pa nisu štedjeli na povicima podrške. Nas smijali smo se i istovremeno jako obradovali.
Približavali smo se selu Mustair, u kojem se nalazi srednjovjekovni benediktinski samostan sv. Ivana iz 755. godine. Nakon nekoliko kilometara polako nam se ukazala putokazna tabla za Stelvio. Nas smijali smo se da se približavamo „legendarnom mjestu“ (putokaznoj tabli), na koje se sjeća mnogo navijača Giro d´Italia iz 2017. godine, kada je kod nje Tom Duomolin morao hitno stati. Ponovno nam se potvrdilo staro poznato „poslije smijeha dolazi plač“. Naš put je nastavio prema Santa Maria, gdje smo skretali na dugo očekivani i zahtjevni Umbrail Pass i Stelvio.
VIŠI METRI NAD MOREM, NIŽA TEMPERATURA
Prvi trenuci bili su pravi masakr. Cesta se podigla i strmi nagib nas je natjerao da brzo prebacujemo na niže prijenose. Od skretanja smo stalno uspinjali strmom uzbrdicom.
Iza Santa Marie došle su prve serpentine. Shvatili smo da već imamo u nogama dosta uspona i prijeđenih kilometara, pa je svatko izabrao svoj tempo. Dogovorio sam se s dečkima da se osjećam dobro i da ću si zdravo „dati u tijelo“. Pojačao sam tempo i odvojio se od njih.
Sa svakim usponjenim metrom temperatura je padala sve niže i niže. Razlog je bio jasan. Veća nadmorska visina, uz cestu se pojavljivalo sve više i više snijega, čak i snježni nanosi. Vrijeme se poigravalo s nama. Nekoliko kapi pratila je zabrinutost, ali nas je sreća poslužila, pljusak je stao, pa sam tih nekoliko kapi doživio samo kao ugodno osvježenje. Na putu prema gore svaka serpentina me dodatno motivirala zahvaljujući trenucima koji su me podsjećali na etapu s Gira iz 2017. godine. Oduševljavali su me razni natpisi od navijača na cesti. Iako to nisu bili moji navijači, niti poruke upućene izravno meni, doživljaj je bio super.
JEDNOM SI GORE, JEDNOM DOLJE
Bio sam otprilike 3 km od Umbrail passa, gdje sam osjetio prvu krizu. Uz stalno padajuću temperaturu, uspon mi je otežavao hladan i jak vjetar i tada sam shvatio da se nisam trebao odvojiti od dečkiju. Morao sam se s tim brzo nositi, jer odustajanje i zaustavljanje nije dolazilo u obzir ni za noge, ni za unaprijed postavljenu glavu.
Pojačao sam tempo i nastavio dalje. Nagrada mi je bio putokaz Umbrail pass u dvometarskom snježnom zidu. Konačno sam se priključio na cestu koja vodi iz Bormia na Stelvio, što mi je dalo novu dozu energije. Znao sam da sam svakim okretajem pedala zaista blizu kraja.
Zadnja dva kilometra prošla su mi zaista vrlo brzo. Nakon svake zavojite krivine čekao sam kada ću ugledati mjesta, zgrade ili prostore koje sam već odavno poznavao s online kamera. U jednom zavoju iznenadio me fotograf koji je sjedio zamotan u autu i slikao svakog biciklista, motociklista ili auto koji su išli prema Passo della Stelvio. Svoju fotografiju svatko je mogao pronaći na njihovoj web stranici i kupiti je uz naknadu.
JASAN CILJ U MAGLI
Zadnja serpentina i iza nje se pojavio vrh Passo della Stelvio. U glavi sam imao mnogo misli, ali prevladavao je osjećaj sreće. Bio sam fasciniran pogledom na ikonički uspon iz smjera Trafoi. Kada sam pokušao napraviti fotografiju kod znaka Passo della Stelvio, obratila mi se lomljivim engleskim talijanska prodavačica biciklističkih suvenira, koja me fotografirala. Zahvalio sam joj i tako je započeo naš jednostavan razgovor. Primijetila je natpis na dresu „Slovakia“ i s osmijehom na licu potapšala me po ramenu riječima „Slovak cyclist Peter Sagan is the best“. S osmijehom smo se pozdravili i otišao sam se pripremiti za dolazak dečkiju.
Kada sam ih ugledao, pokušao sam im dočarati atmosferu utrke i njihov dolazak na cilj dokumentirati. Uspjeli smo. Napravili smo nekoliko fotografija, kupili suvenire i zatim smo se otišli ugrijati u restoran. Nakon nadopune energije pripremali smo se za spust. Da me ne bi propuhnuo hladan vjetar u spustu, posegnuo sam u ruksak za jaknom, navlakama za koljena i maramom za glavu.
Spust sa Stelvia bio je fantastičan. Kilometre koje smo uspinjali skoro 2 sata, uspjeli smo spustiti za 20 minuta. Povratak u Martello također je bio pun doživljaja. Prvo nas je uhvatio jači pljusak i po makadamskoj biciklističkoj stazi izgledali smo „prekrasno“. Najgore nas je tek čekalo. Kada smo se približavali Martellu, otprilike 2 km prije kraja naše cjelodnevne borbe, došla je jaka oluja s tučom. Autobusna stanica nam je pomogla da se nakratko sklonimo od ovog završnog iznenađenja. Nakon što je oluja prošla, konačno smo stigli u smještaj. Po dolasku je uslijedila zaslužena večera. Ne znam što nas je više obradovalo – izvrsna hrana ili sjećanje na današnji uspjeh, poglede i mjesta koja smo posjetili.
ZAKLJUČAK
Ako imate svoje biciklističke snove, idite za njima i otkrivajte i upoznajte ljepote ovog svijeta. Gledajući utrku još 2017. godine nisam ni slutio da ću za dvije godine biti na istom mjestu i boriti se s visinskim metrima iz sedla bicikla. Osobno ne žalim ni za jednim putem koji sam do sada prošao. Ako mi zdravlje i vrijeme dopuste, vrlo rado ću opet negdje ići upoznavati nova mjesta i nadam se da ću vam moći ponovno opisati svoje avanture.
